banermali.png
baner001.jpg baner002.jpg baner003.jpg baner004.jpg baner005.jpg baner006.jpg baner007.jpg baner008.jpg baner009.jpg baner010.jpg baner011.jpg baner012.jpg baner013.jpg

Djeca koja prestanu jesti pokušavaju ili izbjeći nešto što doživljavaju kao neugodno ili dobiti pristup nečemu što im je važno. Dijete šalje roditeljima jasnu poruku: "Ne sviđa mi se što se zbiva, morate nešto promijeniti.“

Ako odbija uzeti hranu ili tekućinu, dijete nam pokazuje nešto od slijedećeg: da nije gladno ili žedno, da ga nešto boli, ima neugodna iskustava kod hranjenja, naučilo je kako se ponašati na određeni način i time dobiti nešto što želi - bilo da se radi o određenoj hrani ili posebnoj pažnji, zbunjeno je oko toga što znači jesti onako kako to roditelji žele.

 

  1. Fizički doživljaj gladi ili žeđi. Bez obzira na dob, djeca se jako razlikuju u potrebi za hranom i pićem. Njihove "metode" jedenja i pijenja također se značajno razlikuju. Isto tako ako je dijete prije obroka uzimalo zalogaje ili pilo puno tekućine, neće biti gladno.
  2. Tjelesna nelagoda. Bez odlaganja otiđite pedijatru, ako primijetite da vaše dijete tijekom jela pokazuje bilo što od slijedećeg: povraća i se zagrcava, poplavi, izbacuje hranu kroz nosnice, osjeća nelagodu u želucu, savija leđa kao da doživljava bol u prsima
  3. Emocionalna nelagoda. Gotovo 95 % djece koja ne žele jesti, pokazuju emocionalnu nelagodu vezanu uz hranjenje. Često je sâm prizor žlice, primicanje visokog stolca ili samo spominjanje ručka dostatno da kod mališana izazove bijes ili strah. Starija djeca, po obavijesti da je vrijeme za jelo, mogu se odmah požaliti na mučninu. "Emocionalna" ponašanja često su odraz prijašnjih, bezuspješnih i ponekad grubih pokušaja hranjenja i zahtijevaju kod male djece, dodatan korak. No, ponašanja velikog broja djece koja su naizgled odraz straha ili ljutnje (npr. bacanje na pod, vikanje, čvrsto zatvaranje usta, odguravanje hrane) zapravo su naučene reakcije stečene u interaktivnim iskustvima s roditeljima.
  4. Sklonost prema određenoj hrani i cijenjenim reakcijama. Neka djeca odbijaju hranu selektivno - posve su zadovoljna uzimanjem isključivo jedne vrste jela, a odbijaju jesti gotovo sve drugo. Iz nekih razloga, roditelji ove djece rano su našli hranu koju je dijete pristajalo jesti i zadržali su se na davanju te hrane, često i po nekoliko mjeseci. Kod jednog je djeteta bila riječ o čokoladnom pudingu obogaćenom vitaminima. Kod drugog se radilo o tjestenini i umaku. A jedno dijete ne bi radilo nikakve probleme roditeljima i pedijatru da je moglo preživjeti na čipsu i gaziranim sokovima. Roditelji izvještavaju da pokušaji proširivanja djetetovog jelovnika uvijek rezultiraju kraljevskim bitkama i obustavom daljnjih napora. Jedenje samo izabrane hrane nije toliko sporno kod druge skupine mališana. Njihovi su napori usmjereni prema drugom cilju: odlučni su učiniti sve kako bi ih roditelji uzeli u naručje ili kako bi zadobili njihovu punu pažnju. To može biti signal da se djetetu u obitelji posvećuje premalo pažnje. Zapravo, najveći dio obiteljskih interakcija odvija se tijekom obroka. U tom slučaju mališan će naučiti da kada jede brzo, tiho i dobro, dobiva malo priznanja ili ljubavi, ali kada pravi galamu oko jela, prima od roditelja mnogo pažnje.
  5. Odsustvo iskustva ugodnih okusa i/ili utaživanja gladi. Većina djece koja ne žele jesti, čak i ona mlađa od godinu dana, uspješno su iskusila različite okuse hrane, kao i ugodan osjećaj što dolazi uslijed umanjivanja gladi jedenjem.
  6. Njihovo stečeno odbijanje hrane nije povezano s nepoznavanjem tih prirodnih posljedica jedenja. Međutim, mali broj djece dohranjivan je nekim drugim, umjetnim načinom. Ta su djeca mnogo boravila u bolnicama ili izravno zbog neuspjeha u dobivanju na težini i rastu ili zbog velikih tjelesnih tegoba koje su im se prepriječile na putu još od rođenja. (Boravak u bolnici može dramatično poremetiti normalnu rutinu hranjenja, uzrokujući različite stupnjeve odbijanja hrane.) Zbog potrebe za opsežnim dohranjivanjem, djeca nisu razumjela da jedenje ustima može proizvesti ugodne okuse.
  7. Zbunjenost. Ponekad je dijete nesigurno oko toga što roditelji zapravo žele. To se događa kada su roditelji nedosljedni - u vezi s priborom za jelo; zatim u vezi s tim trebaju li hraniti mališana ili se od njega očekuje da jede sam; nadalje, u vezi s količinom hrane koju dijete treba pojesti, koliko je treba ponuditi, kada se obrok smatra završenim, treba li dijete jesti dok je u naručju ili dok sjedi samo, te još mnoštvo drugih stvari koje obično ne predstavljaju problem djetetu koje jede opušteno i primjereno.
  8. Dijete jede "za" (u prisutnosti) jednog roditelja (odrasle osobe), ali ne i za bilo koga drugog. Naposljetku, neka djeca pokazuje jasnu sklonost tome "za koga" će, odnosno s kime će jesti. Ponekad je izabrana osoba samo majka, a u nekom drugom slučaju samo otac. Ima i slučajeva kada dadilja lako hrani dijete, dok ni majka ni otac nemaju nikakvog uspjeha u tome. Dijete koje jede za nekog, možda uz izuzimanje svih ostalih, govori nam da je metoda hranjenja te osobe iz djetetove perspektive najbolja. Jedan od naših zadataka jest precizno analizirati tu metodu kako bismo pomogli drugima da je oponašaju.

 

 

Iz knjige "Moje dijete ne želi jesti".

 

Što kažu roditelji: "Ovo je nedvojbeno najbolja knjiga za roditelje čija djeca imaju problema s jelom. Praktična je i precizna. Dr. Macht je proučavao djecu s problemima u hranjenju.

 

Ako dijete dulje vrijeme jede količinski malo, ne dobiva na težini, jede samo određenu vrstu hrane treba se posavjetovati s djetetovim liječnikom i uključiti ga u timski rad.

O pravilnoj prehrani možete saznati više u dječjem vrtiću, kod liječnika koji brine o djetetu, kao i u navedenim priručnicima.

Kalendar događanja

Rujan 2019
20
Petak
nema događanja
BuaXua Calendar

Eko-himna

Brojač posjetitelja


Trenutno

8
Online

20 Rujan 2019
Djecji vrtic "Dugo Selo" @ 2014.
X

Ups!

Nedozvoljeno kopiranje sadržaja!